Na spomen Mađarske, u nas je prva asocijacija poslije „Mađarice mlade“, beskonačna ravnica, ljuta, paprena jela i slasni kolači. Jedno osobito blisko područje, nama u Hrvatskoj, mogla bi i trebala biti mađarska Baranya. Most između Mađarske i Hrvatske. Ajmo mi među naše Hrvate, Baranjce mađarskog državljanstva i, dakako, Mađare. Najprije u Pečuh. Unatoč svakodnevnim brigama što ih egzistencijalno muče (kao i nas!), sretni su da mogu malo po domaću prodivanit, popričati i izjadati se. U svemu tome, ljudskom, čini se da nastoje primijeniti neka naša, baranjska, iskustva oko turizma. Zasad malo prate korak, ali kako su krenuli, mogli bi biti i vrlo ozbiljna konkurencija. Jer poljoprivredna proizvodnja ipak im je jača strana. Usto, imaju neke investicijske izvore čije tragove nisam uspio do kraja novinarski uloviti.
Ali ovo putovanje nije imalo za cilj usporedbu, nego originalnu introspekciju s obvezatnim uživanjem.
Gosti smo Turističke zajednice Mađarske i njihova direktora za južnu Europu, Marka Kincsesa, vrlo srdačno i izvan protokola, prihvaća nas i dočekuje generalna konzulica Hrvatske u Mađarskoj, sa sjedištem u Pečuhu, Vesna Haluga. Naši domaćini drže nas kao malo vode na dlanu i vode nas po svim znamenitim, kulturnim i gastronomskim mjestima u baranjskom krugu: Pecs, Harkany, Mohacs, Villany. Bremenit dojmovima, mogao bih o svakome mjestu napisati zanimljivu priču, ali pošto me u ovu misiju nije poslala uvažena Nina Obuljen, zadržat ću se najviše na gastro enološkim doživljajima.
Jer ja sam u misiji Gastronauta, pod kabanicom Karin Mimica i u društvu s dvadesetak novinara i isto toliko ugostitelja i turističkih radnika.
Prvo predjelo za oko i dušu bila je predpremijera izložbe (dan prije službenog otvorenja) u povodu sto godina od rođenja Zlatka Price. Još bliže srcu, kad sam vidio da je izloženo 35 slika i crteža iz Tarskog ciklusa.
Uvod u navikavanje nepca na ljutu hranu, napraviše nam u hrvatskom domu August Šenoa – gulaš/grah s obilnim svinjskim mesom. Skuhan u velikom kotlu. Malo tko nije uzeo repete. A domaćini nude sve do zadnje kaciole. E, sad se može dalje. Tu sam doznao da u Mađarskoj živi oko 70 tisuća Hrvata.
Gulaš/grah izgleda da je bio samo predjelo, jer uskoro smo u restoranu velike kulturne oaze Pečuha – Zsolnay centra, dobili središnje i tipično jelo ovoga kraja, a to je gusji batak s pireom od buče i pirjanim crvenim kupusom. Pravi užitak! Uz takav pjat nije se šaliti s vinom – malo premlada, ali osvježavajuća kupaža cabernet franca i shiraza Bock 2014.
Brži uzlet negoli sam očekivao.
Poslije toga lako je bilo sutradan šetati famoznim centrom Zsolnay, doduše ne na svih pet hektara, na koliko se usred grada prostire. Zahvaljujući tom centru najviše, Pech je 2010 godine bio europska prijestolnica kulture, a opet zahvaljujući tome, Zsolnay centar je svjetski obnovljen. Taj keramički centar svijeta, s nevjerojatno bogatim muzejom, mogao bi te danima okupirati.
Valja opet pobjeći na selo. Tko bi uopće po duljini naziva mogao i zapamtiti i napisati, da nije zanimljivog naziva restorana u njemu – Almalomb. Po nekoj domaćoj sorti jabuke. Tu je valjalo uživati u pjatu, pileća prsa u pireu od celera s rukolom i pečenim kruškama. Grofovski, reklo bi se. A Mađari obožavaju piti roze portugizac, koji je, usput rečeno, austrijskog porijekla.
Ne nabrajm sve detalje menija, jer me zanimaju samo zvjezdani dosezi.
A obiteljsko gospodarstvo Đure Jakšića, zvjezdano je, jer se po noći do njega može doći samo uz pratnju domaćina i njegovih djevojaka s petrolejkama. Đuro je dao ono što ima, dobru atmosferu, malo muzike (jedine u cijelom putovanju), malo svoga vinca i jedan gulaš/fažol. Skromno i od srca.
Treći dan je gastronomski nadmašio sve. Najprije smo na padinama vinogorja okruga Villany, s dvije i pol tisuće hektara vinograda. U najvećem podrumu je međunarodni sajam vina Franc&Franc Festival. A u natjecanju i prezentaciji samo su varijacije cabernet franc. I ekipa gastronauta bacila se u interno ocjenjivanje. No, to je bio samo uvod u posjet vinarskom caru toga kraja, hotelijeru i vlasniku restorana, Jozsefu Bocku. Restoran Bock vrhunski je restoran i tamo sam jeo nešto nadnaravno dobro – perkelt od obraza crne mangulice s posuticama sa sirom i vrhnjem. Mangulica, kovrčava svinja, manja od prosječne i tankih nogu, može na trenutak nalikovati i na ovcu, gotovo zaboravljena rasa, postala je kulinarski hit u Europi. Dobiti obraz na pjatu, mogu samo povlašteni. A uz vrhunska crna vina, nagrađena na svjetskim smotrama, kakva toči gospodin Bock, učinila su užitak kraljevskim. Tamo bih se sad vratio. A u Bockov podrum ponovno bih išao samo uz pouzdanu pratnju, jer taj famozni Labirint ima pet tisuća četvornih metara. Dakako, jer vinar ima svojih 75 hektara vinograda i u kooperaciji još 160 hektara.
Nakon posjeta starome dvorcu Siklos, i njegovu muzeju vina i muzeju srednjovjekovnih sprava za mučenje uznika, dobro je došla večernja Tenkes Charda. U samome vrhu gastro ponude mađarske Baranye, našao se tu fiš paprikaš sa smuđom i bez ijedne koščice. Tako dobar fiš, u šminkerskoj restoranskoj verziji, još nisam jeo.
I konačno, četvrtoga i posljednjeg dana u vinariji Blum, uz klasičan mađarski objed ponuđena nam je i lijepa lepeza klasičnih mađarskih kolača. Ne zna se koji je bio bolji. Prava točka na pravome mjestu.
Lijepo, toplo, jesensko vrijeme trajalo je sve do iznad Rijeke, u povratku, naravno.
Nisam osobiti ljubitelj paprenih jela (jer u Istri se pod pojmom ljuto, podrazumijeva – kiselo!), ali sutradan, kad sam bio u svojoj kući, poželio sam pojesti nešto papreno! To ti je magnet mađarskog stola.
(Budimir Žižović Žižović)