Tekst: Nives Matijević
Kornatski arhipelag van sezone je prilično pust, bez bijelih jedara na obzoru. A ujutro je bila i gadna južina i prilično se ljuljalo. Od Murtera plovili smo satima među 150 čudoviti golih otoka i otočića, od kojih je 89 unutar nacionalnog parka, a da nismo sreli nijednu brodicu. Pogled prati strme otočke litice koje se na otoku Klobučaru uzvisuju više od 80 metara prema nebu, a na Piškera spuštaju 90 metara pod more. Zovu ih kornatskim krunama.
Kornati nisu posve pusti - po službenim podacima, nastanjuje ih 25 osoba u 24 vale. Prvi potvrđeni tragovi kolonizacije datiraju iz doba Ilira, iza kojih su i ovdje ostale gradine i tumuli. Danas su Murterini i Betinjani vlasnici skoro cijelog arhipelaga – to su njihovi prekomorski posjedi. Murter je već u 16. stoljeću bio prenapučen, pa stanovnici u 17. stoljeću stupaju na Kornate kao pastiri zadarske gospode i grade prve nastambe. Vodiči rado zabavljaju turiste nabrajanjem čudnovatih imena koje su dali pojedinim otocima - Babina Guzica, Kurba ili Gubavac. I ne propuštaju spomenuti kako je irski nobelovac George Bernard Shaw 1929. putujući Dalmacijom bio i na Kornatima, te zadivljen zapisao:
"Posljednjeg dana Stvaranja Bog je poželio okruniti svoje djelo, i stvorio je Kornate od suza, zvijezda i daha."
Skoro stoljeće kasnije tisuće Hrvata odselile su u Shawovu Irsku, odakle pišu kako nisu toliko zadivljeni kišom i zelenilom, ali će im irske plaće omogućiti ljetovanje u Hrvatskoj, pa možda i jedrenje Kornatima, koji, usput, godišnje imaju 2700 sunčanih sati. U međuvremenu se šale kako je ljeto Ircima najljepši dan u godini...
Morske su milje dulje od kopnenih, a sati polagane plovidbe ostavljaju dovoljno vremena razmišljanjima o tome kako su ljudi nekad uopće uspijevali opstati u toliko grubom okolišu? Koliko su čvrsti i neustrašivi bili ti stari Kurnatari, kako se nazivaju oni s posjedima na otočju, opisuje i priča koju smo čuli: 40 dana po rođenju sina obitelj s bebom sjela je u drvenu barku, zajedno s magarcem i s Murtera na vesla zaplovila prema Kornatima. Obično su žene veslale, dok su muškarci štedjeli snagu za rad u polju. Vratili su se na Murter tek nakon dvije i pol godine samotnog života, a dječak je već vodio magarca...
Krajem 19. stoljeća dotadašnji vlasnici Kornata, zadarska i šibenska vlastela, počeli su prodavati otoke jer su im prihodi pali i nisu mogli plaćati poreze i namete. Pastiri, težaci i ribari uvidjeli su priliku – najprije je 1885. nekoliko obitelji s Murtera kupilo otok Žut, a godinu kasnije zajedno s Betinjanima i Zaglavcima s Dugog otoka i otok Kornat sa svim pripadajućim otocima. Čini se da su kamate bile mnogo povoljnije nego danas, jer su otoke uspješno otplatili, te su u znak zahvalnosti na brdu Grba na Žutu 1911. počeli graditi Crkvu Sv. Križa. Rat je 1914. prekinuo gradnju, a crkva je dovršena skoro 100 godina kasnije, tek 2011. godine.
Tako su Kornati valjda jedini u svijetu nacionalni park u privatnom vlasništvu, kojeg su preci potomcima namrli žuljevitim težačkim radom, pothvat zacijelo jedinstven u povijesti...
Sam Žut, drugi najveći otok nakon Kornata, nije u sastavu nacionalnog parka, već je 35 otoka Žutsko-sitske otočne skupine proglašeno značajnim krajobrazom. Pogled na kartu otkriva da se stanovi na Žutu i Kornatu i danas zovu po obiteljima – Mudronjin, Kulušićev, Juragića, Ježinov, Kovačev, Špraljin, Sandrićev, Lovrićev... Ne znamo koliko je preostalo potomaka originalnih kupaca Kornata, no po dostupnim podacima otoci u sastavu nacionalnog parka danas su u vlasništvu 620 osoba.
Kako nekad, tako i danas život na Kornatima uistinu je samo za tough guys. Baš takvi su otac i sin Mirko i Krešimir Mudronja, koji su u uvali Golubovac na Žutu, na svojoj djedovini pored maslinika 1993. s dijelom posuđenom opremom otvorili restoran Fešta. U to doba turizam u Dalmaciji zbog rata je vraćen na razinu 60-tih godina. Počeli su s malom prizemnicom s terasom pored sadašnjeg restorana koji ima krasan pogled na zaljev. U gotovo dva i pol desetljeća razvili su uspješan biznis na mjestu na kojem nije bilo ni struje, ni vode, do kojeg nema redovne brodske linije, pa tako ni opskrbe. Fešta danas ima gotovo kultni status među nautičarima i foodijima iz cijelog svijeta.
No, za Mudronje to podrazumijeva da oko sedam mjeseci godišnje žive u izolaciji, odvojeni od djece i ostatka obitelji na Murteru, da su lišeni mnogo toga o čemu dnevno ni ne razmišljamo jer smo navikli da nam je dostupno, da štošta moraju sami znati popraviti... Kad govore o budućnosti na otoku, optimizma nemaju: "Sljedeća generacija više neće moći opstati na otoku, jer su troškovi enormni. Sve što trebate morate barkom dopremiti s kopna i zato je mnogo skuplje. Naše su cijene možda nešto veće nego u restoranima na obali, ali su nam troškovi bitno veći, tako da nam je marža manja", objašnjava Krešimir, voditelj restorana.
A prava je financijska katastrofa dogodi li im se kakav kvar na solarnom sustavu, generatoru za struju ili desalinizatoru koji morsku vodu pretvara u pitku.
"Pronađete li uopće u sezoni majstora koji je voljan doći ovamo i za to izgubiti cijeli dan, prvi put će doći snimiti situaciju, a drugi put zbog popravka i osim popravka još vam naplati i 1000 eura za čarter broda... Ove smo godine imali oko 30.000 eura troškova za popravke", kaže, napominjući kako nikakve podrške od države nemaju. To je onaj dio stvarnosti o čarima života na Kornatima koji posjetitelji ne vide. Upravo su u potrazi za još jedim generatorom, makar i rabljenim, što su nautičarima namjernicima oglasili na drvenoj tabli ispred restorana.
Otac i sin Mudronja
Tko su gosti kojima kojima nije problem potegnuti na ručak ili večeru do Kornata? Fotografije na zidovima restorana otkrivaju da su tu bile mnoge poznate osobe. Gostili su se tu Michael Schumaher, Roger Federer i mnogi čiji identitet se čuva u tajnosti. Mudronje strpljivo objašnjavaju da ono što dolaskom ovdje njihovi gosti kupuju nije samo ambijent i autohtona hrana, već i privatnost.
"Često ni ocu ne kažem tko će doći", smije se Krešimir i poziva nas da opet dođemo kad bude berba maslina, jer za taj je posao uvijek premalo ruku.
Hrana je ovdje raskoš boja i okusa – sami suše hobotnice i pasovinu, nude masline i maslinovo ulje iz vlastitog maslinika od 300 stabala, divlju otočku janjetinu, tjesteninu koju sami prave, vlastiti med, neobične savijače s motarom i drugim mirisnim otočkim biljem uz dodatak račića, birana vina - samo su dio pomno osmišljenih jelovnika... Tu je dakako i raznovrsna riba i plodovi mora koju pribavljaju lokalni ribari.
Jednog smo takvog morskog vuka sreli pored mola. Čim je pristao skida nož koji nosi oko pojasa i ostavlja ga u barci. "Nije po zakonu" veli, "ali ovaj nož kako god može oduzeti život, tako ga može i spasiti ako ti se konopi zapletu u propeler... Idem u svoju valu..."
Neizmjerno poštovanje otočke prirode i tradicije vidljivo je ovdje u mnogim detaljima – u skladu same zgrade s okolišem, uređenju interijera, etno zbirci, jelovniku... Svoju baštinu njezini čuvari posjetiteljima prezentiraju na najljepši mogući način – jelom, pićem, pričama i pjesmama, pa se osjećate baš nekako posebno što ste ih imali sreću susresti... Jer Žutar Mirko Mudronja je i pjesnik koji nam je otkrio da Kornati mirišu koraljima krvavim i cvjetovima tajnim... I počastio nas jednom od svojih pjesama o ljepoti i okrutnosti otoka:
"U ovčjim svakakvim runima
žeđa se rastire,
po ovčjem kovrčastom hodu - nitko.
Krš će postati dojiljom za nečije
žedne oči - kad bude.
Kamen i ništa.
Ovdje vrijeme ludi slanošću,
raspala se jedra i lađe
otela daljina,
Kornati, okrunit ću se s vama!"
Murterinsko koloniziranje Kornata teško da bi bilo moguće bez brodova majstora kalafata iz Betine, bez njihova umijeća gradnje drvenih kaića, leuta, gajeta, bracera, lađa... njihove iskustvene matematike... Tajne zanata stotinama godina prenosili su koljena na koljeno često samo jednoj osobi u generaciji.
Kakve su divne brodice stari majstori uspijevali načiniti uz pomoć jednostavnih alata, pri čemu je brodograditeljsko "sveto trojstvo" bilo buška, daščica i šest,prikazano je u Muzeju betinske drvene brodogradnje, otvorenom 2015. godine u dvjema tradicionalnim kamenim kućama. Dugo su se za muzej prikupljali predmeti i dokumenti, te rodoslovlja i svjedočanstva živućih kalafata. Godišnje ga posjeti oko 6.000 ljudi, a i djeca su tu došla na svoje - uz pomoć interaktivnih igrica tipkajući sastavljaju drveni brod i začas nauče kako mu se zovu dijelovi...
Što su više rasli posjedi Murterina potreba za brodovima bila je veća – o brodu je ovisila skoro svaka otočka obitelj. Ne zna se gdje su bila starija brodogradilišta jer dokumenti nisu sačuvani. S Korčule u Betinu 1745. doseljava se Paško Filipi koji je sa sinovima ovdje utemeljio brodogradilište. Obitelji Filipi i kasnije Uroda razvijaju zanat i daju zamah brodogradnji, te postaju najutjecajniji na otoku. Plaćanje brodova bila je posebna priča – kako je malo tko imao novca da kupi brod, plaćali su najčešće u ulju i radu. Rad je podrazumijevao određeni broj težačkih nadnica, odnosno dana provedenih u krčenju, kopanju, branju maslina... (A zbog kontinuiranog paljenja, jer tako se krčilo pašnjake, kornatska vegetacija je degradirala.)
"Kad bi se brod zgotovija bila bi kanata (svečanost povodom porinuća). Gospodar bi napravija kanatu. Speka bi janje, mesa ili dobre ribe. Jedanput smo tri kanate učinili. Bilo je lipo jer nije bilo mesa i pečenice jesti svaki dan ka danas", posvjedočio je brodograditelj Slobodan Jandrešić. Inače, u Betini je poznato i Kolo od kanate, ples s jadranskim folklornim elementima uz glazbu i svoglasno pjevanje koje se i danas pleše pri porinućima.
"Brod je bio najvažniji član kućanstva s prekomorskim posjedom, bilo da se taj posjed nalazio na udaljenim Kornatima, bliskim susjednim otocima ili na najbližem kopnu. Njega se gledalo, njega se pazilo i mazilo, u njega se ufalo. Njega se prvog u hijerarhiji obiteljskih potreba trebalo namiriti: novo idro, dobro veslo, veliko sidro, čvrst jarbol i šperanca. Samo je bolest ukućana mogla poremetiti raspored prioriteta", svjedočanstvo je Kurnatara Vladimira Skračića, jedno od brojnih koje je muzej prikupio.
Na vrhuncu brodograditeljskog biznisa Betinjani su drvenim brodovima opskrbljivali područje od Zadra do Šibenika. Godine 1926. bilo je na Murteru jedno veliko i čak devet manjih brodogradilišta. Danas postoje dva. Ukoliko biste željeli naručiti drveni leut, stajao bi vas 40.000 do 50.000 eura „do motora“, dakle bez njega, a gradnja bi trajala više od godine...
Muzejska etno zbirka oslikava i druge segmente života – popise s mirazima i škrinje za njih, nošnje, razna oruđa: tu je sipac – mamac od drveta koji izgleda poput sipe, brganja je sprava za vađenje školjki struganjem po morskom dnu, a zubati losnar s drškom i do pet metara naprava je kojom se love periske. Jer od davnina su veliki ljubitelji školjki...
„Od tri sina ća ih rodi mati, jedan težak, a dva kalafati. Zato, judi, istina je živa, u Betini da i brukva pliva“, kaže natpis na spomeniku kalafatima u lučici, muzeju na otvorenom s nizom drvenih brodića, danas vrlo prorijeđenih na Jadranu.
Najpoznatija je obnovljena gajeta Cicibela iz 1931. godine, koju je naručitelj tada platio sa 1200 litara maslinova ulja. Za Drugog svjetskog rata Cicibela je prevozila izbjeglice koje su dalje išle u zbjeg na Vis i za Afriku. Plovila je noću s tamnim jedrima da ne privlači pažnju, a danju bi je napunili kamenjem i potopili u plićaku, jer ima čep na dnu. Nakon višegodišnjeg truda lokalnih entuzijasta Cicibela je ove godine upisana u Registar zaštićenih kulturnih dobara. A umijeće gradnje betinske gajete koje je od sredine 18. stoljeća ostalo relativno nepromijenjeno, tradicijska je posebnost zaštićena kao nematerijalno kulturno dobro...
